Moja baka Danica je imala plave oči kao nebo, divan glas i Stari zavet ispod jastuka.
Kada bi zaspala, sanjala je one snove, snove koji se ostvaruju. Jednom mi je jedan takav i ispričala.
“Usnila sam jednom, jednog mladića kako na malom ostrvcetu okružen vodom svira frulu, dok svi ostali na njivi nadomak njega vredno rade.
Upitah ga zašto je tu sam i zašto ne sidje da se druži sa ljudima. Odgovorio je:“Ne mogu, moji roditelji plaču zamnom godinama, ovo su sve njihove suze. Zamolio bih te, ako bi ih ti našla da im kažeš da ne plaču više. Majka mi nosi crninu, prodaje alevu papriku, na pijaci”.
”Trgnem se ja iz sna, obučem se i odem na pijacu. Oko mene puno žena u crnini, pa sam krenula redom sa pitanjima: pošto aleva, za kim žalite. I sve tako dok jedna omanja ženica ne reče: “Za sinom”. Mene preseče, pa joj kažem šta sam snila, a ona mene za ruku pa kod muža da i njemu ispričam san. Kad otvori ona velika vrata, a slika mladića – ista kao lik u snu. Rekli su mi kako svaki dan plaču za svojim sinom jedincem, konj se oteo, desila se nesreća. Rekoše da neće više plakati, njihove suze su ga zarobile. Vreme je da ga puste.
I tuga ima svoje vreme. Nikoga i ništa ne smemo vezati, sve emocije se prenose i bes, i tuga, i bol, i radost, sve nam je to zapisano u genima nas i naših predaka.
“Ali kako da znam koje su meni karte dodeljene? Je l ja nosim nečiju tugu ili sreću?”- pitala sam je.
“Znaćeš. A nemoj se brinuti, svako od nas ima moć da tugu u sreću pretvori”.
Zagrlile smo se i zapevale u dvoglasu “Tiho noći”. Volela je tu pesmu.
Imala sam želju da tu pesmu snimim, baki u uspomenu. I jesam, izlazi na jesen.
Plave oči nisam nasledila, ali jesam njen glas, Stari zavet i snove koji se ostvaruju.