Bila je to poslednja godina mojih studija psihologije u Novom Sadu, a u sklopu prakse kliničke psihologije bila sam na odeljenju za bolesti zavisnosti. Jedan dan na pauzi, uz preko potrebnu kafu, sela sam na klupu u hodniku, kao pravi nepušač i introvert. Uživam u samoći, sama sam sebi najbolje društvo, uvek znam šta da očekujem. Nedugo potom, seda pored mene mladić u trudesetim godinama. Mršav, bled, sivog pogleda, ispucalih usana, sa sokom u ruci i cigarom iza uha. Seo je i počeo je da priča.
– Ćao, ja sam Bojan. Vidim sediš sama, a ja ne volim kad vidim da je neko sam. Nije to prirodno.
“Meni jeste”, pomislih u sebi, ali sam samo rekla:”Nevena” i pružila mu ruku. Nedugo potom, kako to biva, otpočela je priča svojim tokom.
– Sa svojih 18 godina moji su se razveli, otac mi se oženio i odselio u Autraliju, a majka se preudala i otišla u Nemačku. Ostao sam sam u Novom Sadu u stanu u koji su mi poklonili. Roditelji su mi slali brdo para svaki mesec, a ja klinac, para gomila, žurke svakog dana, ekipa do jaja.
Prvo sam ih sve znao, ali posle nekog vremena dolazili su ljudi koje sam viđao prvi put u životu. Pa daj da duvamo, pa smo jedno vreme samo to. Kad nam je to dosadilo, daj nesto jače, pa smo sve probali sve redom. Klinci. Dan za danom, mesec za mesecom, godina za godinom. Svaki dan isti. U tom sivilu i jednoličnosti, dođe jednom neki lik i kao ajde heroin, mi svi ajde. Cela ekipa.
Pa opet dan, mesec, godina. Društvo je počelo da mi se osipa, nisu više hteli. Izašli su iz toga. Na kraju, ostanemo sami jedan lik i ja. Živeo je kod mene u stanu, na smenu smo nabavljali robu i jeli čips. Sišao sam jednom po čips i cigare i sretnem druga iz moje ekipe. Vodi klinca za ruku. Reko gde si brate, šta ima, ko je klinac? Kaže da mu je to sin.
-Sin?!
-“Koliko ima godina?”
-Sedam?!
Pogledam u klinca i vidim sve svoje izgubljene godine u njemu. Ceo jedan život.
Otišao sam u stan i pozvao strica i rekao da mi treba pomoć. Od tada sam ovde. Teško je. Stric ponekad navrati, ali i on ima svoj život, ne mogu da mu zamerim. A ja? Ja samo želim drugi život.
Nemam više nikoga: prijatelje, devojku, moji me više ni ne zovu. Nemam ni brata ni sestru. Je l ti imaš nekoga?
– Imam dve sestre, prošaputah neočekivanim naletom samoće i zahvalnošću što su njih dve samo na jedan poziv daleko .
– Jesu ti tu? U gradu?
– Jesu, jesu.
– Voleo bih da imam nekog svog. Da mi dodje, da pričamo. Voleo bih da imam sestru, ona bi dolazila da me vidi i bila bi ponosna na mene kada bi videla da hoću da budem bolji čovek.
Sestra je to. Ista krv.
Hoću i jednog klinca, ma hoću ih tri. I ćerku.
Da smo svi zajedno. Da ih zagrlim, da ih gledam kako rastu. A pare? Ma ko šiša pare.
Gade mi se, da znaš. Imao sam ih ni sam nisam znao koliko, sad nemam ništa.
Kad sam ih imao svi su bili tu, sad kada ih nemam nema nikoga.
Ali… zastane, suvih usana, lome mu se reči, uzima gutljaj soka da dodje do daha.
-Živ sam.
Kroz polu osmeh izgovori to sa suzom u oku. Podignu onu plastičnu, belu čašu da nazdravi.
– Živeli – ja sa kafom on sa sokom.
U daljini čujem sestricu koja viknu neko prezime.
– Evo zovu me, moram ići. Dok sam se okretala da odem, doviknula sam mu:” Želim ti da imaš sve to!”
Gledam mu u ledja kako se tetura, sam. Potpuno sam na ovom svetu. Vidim kako je iglom pokušao da zakrpi sve rane na srcu na duši. Da zašije tom iglom i koncem svaki taj iskidan deo. Danima, mesecima, godinama.
Razmišljam da nam je bol svima isti. Kad god nas boli, mi krpimo. Danima, mesecima i godinama.
Sami. Učaureni u svom bolu, ne vidimo da svi imamo svoju iglu i konac i da krpimo najbolje što znamo. Svako svoju ranu, svako svoju bol.
Sedim na klupi u hodniku, ispred mene plakat o narkomaniji sa hiljadu sitnih ispisanih slova i slikom precrtane igle.
Ne želim više da sedim sama. Želim svoju ekipu, sestre, roditelje, sve svoje na ovoj klupi sad. Da ih sve zagrlim, celim srcem.